U najstarija vremena, područje današnje općine Cestica bilo je u vlasništvu gospodara grada Vinice, a u 14. stoljeću veći dio u posjed dobiva obitelj Vragović iz Maruševca.
Križovljangradska grana Vragović na ovim je prostorima imala dva drvena kaštela, a na brdu Prekorje u 16. st. podigli su svojim kmetovima i zidanu župnu crkvu.
Oni se ispočetka nazivaju prema svojim posjedima, prezime Vragović javlja se tek kasnije.
Tako se spominje kako je kralj Ljudevit I. Anžuvinac podijelio 1351.g. plemićki naslov Ivanu, Petru i Grguru, sinovima Stjepana od Maruševca, zbog zasluga u borbama protiv Mlečana, a taj naslov se kasnije proširuje na cijeli njihov rod.
Kralj im dodjeljuje imanja Maruševac, Kerestur i Violinec, a pod dijelom Maruševečkog imanja nalazilo se i dio područja današnje općine Cestica. Oni taj posjed zadržavaju do početka 18 st., te kroz to razdoblje ovdje grade razne objekte, unaprjeđujući sredinu.
Godine 1717., Kristofor Vragović pogiba u bitci s Turcima kod Zrinja, a iza sebe nije ostavio potomstva. Budući da do 1786. g. plemići nisu bili apsolutni vlasnici imanja, već su ona po izumiranju muške loze pripala kraljevoj blagajni, ta je sudbina snašla i maruševečke posjede.
Vragoviće je naslijedila splitska plemićka obitelj Bakići.
Naime, Petar Bakić (rođen 28.9.1670.g. u Splitu, umro u Križovljan Gradu 5.7.1749.g.), od 1710.g. bio je srijemski, od 1716. i bosansko-đakovački biskup. Zbog sukoba s franjevcima i državom, 1729.g. pokrenuta je protiv njega istraga, nakon koje mu je privremeno oduzeta uprava biskupijskim dobrima, te je zakupio i živio u dvorcu Križovljan Grad.
Marija Terezija ga je rehabilitirala, i 1740.g. darovala mu maruševačko-križovljanski posjed.
Nakon smrti, darovnicom koju je potvrdio 12. 1. 1752. g. Banski sud u Zagrebu, posjed je naslijedio bratov unuk Pavao Bakić.
U njegovo vrijeme zida se Križovljan Grad (1752. g.), preseljena je stara župna crkva u Radovec (1753. g.) i podignut je današnji župni stan (1759. g.), sa svojom ženom Juditom Grošić, r. Lepossa imao je nekoliko djece, no dob za udaju doživjela je samo kći Marija Ana, koja se udala za Aleksandra Paszthorya, te je tako vlasništvo nad posjedom prešlo na tu obitelj.