3- Turizam

Ime Križovljan župa nije mogla dobiti prije nego li je 1574. godine utrnula istimena kod Martijanca.

Prvotnu kapelu u Zavračju, kako se tada zvao Lovrečan podigao je kocem 16. st. Ivan II. Drašković, dok je bio konjički kapetan i zet viničkog gospodara N. Istnwanffy.

Uskoro potom spominje se u Statusima župe njegova banska krčma u Dubravi Križovljanskoj, te skela i mlinovi kod Lovrečana. Kapela je naime posve preuređena u čast Sv. Lovre 1678. godine, a današnji oblik dobila je 1738. godine.

Osim spomenute Dubrave koja je dodjeljena župi Zavrč iz pastoralnih razloga, u općinu Cestica spada gotovo cjelokupno područje današnje župe Natkrižovljan.

Na tim prostorima u vrijeme privremenog utrnuća župa Voća i Petrijanec postojala je kratkotrajno i župa Sviju Svetih u Gomzi.

Spominje se popis župnika iz 1501. godine ali na brdu Trstenik danas možemo naći tek porušeni kameni stup Presvetog trojstva iz 1778. godine.

U samoma Natkrižovljanu nekad je bila privatna drvena kapela Sv. Josipa, a zatim zidana Sv. Barbara, koja današnji izgled dobiva dogradnjom 1775. godine. Ta filijalna kapela župe Križovljan u "Jozefinističkoj reformi" 1789. godine proglašena je župnom crkvom, jer je formalno ukinuto kmetstvo i feudalizam.

Briga o župi povjerena je Vjerozakonskoj zakladi od koje će dobiti samo jedan oltar iz Eksekrirane crkve ukinutih zagrebačkih klarisa.

Do dovršenja župnog stana 1804. godine župnik je stanovao u susjednoj Daškovićvoj klijeti.

Obitelj Mikl gradi na svom posjed u Križanču 1872. godine kapelu Majke Božje, a potomci ju predaju župi, te je danas njena filijala.

U najstarija vremena, područje današnje općine Cestica bilo je u vlasništvu gospodara grada Vinice, a u 14. stoljeću veći dio u posjed dobiva obitelj Vragović iz Maruševca.

Križovljangradska grana Vragović na ovim je prostorima imala dva drvena kaštela, a na brdu Prekorje u 16. st. podigli su svojim kmetovima i zidanu župnu crkvu. 

Oni se ispočetka nazivaju prema svojim posjedima, prezime Vragović javlja se tek kasnije.

Tako se spominje kako je kralj Ljudevit I. Anžuvinac podijelio 1351.g. plemićki naslov Ivanu, Petru i Grguru, sinovima Stjepana od Maruševca, zbog zasluga u borbama protiv Mlečana, a taj naslov se kasnije proširuje na cijeli njihov rod.

Kralj im dodjeljuje imanja Maruševac, Kerestur i Violinec, a pod dijelom Maruševečkog imanja nalazilo se i dio područja današnje općine Cestica. Oni taj posjed zadržavaju do početka 18 st., te kroz to razdoblje ovdje grade razne objekte,  unaprjeđujući sredinu.

Godine 1717., Kristofor Vragović pogiba u bitci s Turcima kod Zrinja, a iza sebe nije ostavio potomstva. Budući da do 1786. g. plemići nisu bili apsolutni vlasnici imanja, već su ona po izumiranju muške loze pripala kraljevoj blagajni, ta je sudbina snašla i maruševečke posjede.

Vragoviće je naslijedila splitska plemićka obitelj Bakići.

Naime, Petar Bakić (rođen 28.9.1670.g. u Splitu, umro u Križovljan Gradu 5.7.1749.g.), od 1710.g. bio je srijemski, od 1716. i bosansko-đakovački biskup. Zbog sukoba s franjevcima i državom, 1729.g. pokrenuta je protiv njega istraga, nakon koje mu je privremeno oduzeta uprava biskupijskim dobrima, te je zakupio i živio u dvorcu Križovljan Grad. 

Marija Terezija ga je rehabilitirala, i 1740.g. darovala mu maruševačko-križovljanski posjed.

Nakon smrti, darovnicom koju je potvrdio 12. 1. 1752. g. Banski sud u Zagrebu, posjed je naslijedio bratov unuk Pavao Bakić.

U njegovo vrijeme zida se Križovljan Grad (1752. g.), preseljena je stara župna crkva u Radovec (1753. g.) i podignut je današnji župni stan (1759. g.), sa svojom ženom Juditom Grošić, r. Lepossa imao je nekoliko djece, no dob za udaju doživjela je samo kći Marija Ana, koja se udala za Aleksandra Paszthorya, te je tako vlasništvo nad posjedom prešlo na tu obitelj.