Više stotina ljudi sudjelovalo je na ispraćaju dugogodišnjeg vijećnika u Općinskom vijeću općine Cestica i zamjenika načelnika u mandatnom razdoblju 2001. – 2005. godine, aktivnog člana više udruga i dobročinitelj na svim područjima gdje je radio i djelovao.
Stjepan Borak umro je u ponedjeljak ujutro, 15. travnja 2019. godine, nakon duže i teške bolesti, u svom domu u Velikom Lovrečanu, a sućut supruzi Dragici i obitelji izrazili su u ime općine Cestice načelnik Mirko Korotaj, zamjenik mu Žarko Rodeš te predsjednik Vijeća Darko Majhen, kao i ostali vijećnici, te predstavnici Udruga u kojima je djelovao. Za sve dobro što je učinio bližnjima mnogi su mu došli zahvaliti već popodne u grobnoj kućici, a molitvu krunice tu su predvodile Katarina Rižmarić i Anđela Korotaj. Obred sprovoda predvodio je, u utorak, 16. travnja s početkom u 16 sati, vlč Zorislav Šafran, križovljanski župnik koji je nakon sprovoda predvodio misu zadušnicu u kapeli sv. Lovre ponad groblja u Lovrečanu.
U ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava kojem je Stjepan Borak bio jedan od osnivača obratio se predsjednik Franjo Talan koji je rekao:
Ožalošćeni članovi obitelji i dragi prijatelji Stjepana Boraka!
Danas u utorak, 16. travnja, 2019. godine okupili smo se na ovome mjestu uz crkvu sv. Lovre, kako bismo na posljednji ovozemni počinak na naše najstarije cestičko groblje ispratili našeg Stjepana, Pekića kako smo ga svi zvali. Iako smo znali za zloćudnu bolest od koje je u posljednje vrijeme bolovao nadali smo se da je rastanak još daleko i da će Stjepan prebroditi i nadvladati bolest i zajedno sa suprugom Dragicom, obitelju, prijateljima i poznanicima dočekati mirnu starost.
Stjepan Borak, sin Blaža i Marije r. Goričan rođen je 17. srpnja 1958. u Brezju Dravskome. Osnovnu školu pohađao je četiri razreda u područnoj školi Lovrečan, a završna četiri razreda u osnovnoj školi Babinec.
Poslije završenog osmog razreda, 1973., školovanje nastavlja u Mariboru. Polazio je Školski gradbeni centar tvrtke Stavbar, koji je završio za zanimanje zidar, a potom se u istoj firmi u zanimanju i zaposlio. PO dolasku iz vojske radio je kao građevinski laborant u Hočama, a 1. srpnja 1984. godine zapošljava se u općini Varaždin, u mjesnom uredu Cestica, na radnom mjestu kurir-dostavljač. Tu radi do novog ustrojstva lokalne samouprave i ukidanja mjesnih ureda, a potom radi u Uredu državne uprave u Varaždinskoj županiji gdje je radio svih proteklih godina. Susretljiv i druželjubiv kakav je bio s posebnom je ljubavlju pomagao ljudima kod obavljanja nekog od poslova u „vodotornju“ ili drugdje u Varaždinu, a brojnima je znao donijeti neki od formulara, tiskanica ili dokument da ne „gube“ dodatno vrijeme za odlazak u grad što su posebno cijenili i zahvalni mu bili stariji stanovnici općine Cestica.
U župnoj crkvi svete Barbare u Natkrižovljanu 2. veljače 1986. vjenčao se sa Dragicom Težak, kćerkom Jurja i Dragice r. Zebec (vjenčao ih vlč. Vladimir Stolnik), a zajednički život Dragica i Stjepan nastavili su u Lovrečanu. Radost obiteljskog života ubrzo su upotpunila i djeca, sinovi; Mario, Ivica i Martin te kćer Marija rođena 2004. godine. Odrastanjem stariji sinovi polako su se osamostaljivali te osnivali vlastite obitelji, a ubrzo su se pridružili i unuci, Lukas (r. 23. 09. 2014.), Lara (r. 07. 07. 2017.) i Iva (rođena 15. 06. 2018.), na koje je cijela obitelj bila posebno ponosna kao i djed Stjepan.
Volio je sport još od pučkoškolskih dana te se aktivno uključio u NK Dinamo Babinec za koji je igrao niz godina. S posebnom ljubavlju nastojao je pomoći kod razvoja i uređenja rodnog kraja, a posebno je bio ponosan na crkvu sv. Lovre pa je tako mladima pomogao kod postavljanja prvih božićnih jaslica u crkvi sv. Lovre. Godinama je organizirao prijevoz hodočasnika na Mariju Bistricu i Ludbreg, a redovito je, kao i ostali žitelji ovog kraja radosno sudjelovao na proslavi sv. Lovre, kao i na proštenjima u župi Križovljan i susjednim mjestima.
Doprinos razvoju rodnog kraja dao je i kroz sudjelovanje u općinskoj vlasti pa je tako u razdoblju 2001.- 2005. obnašao funkciju zamjenika načelnika Općine Cestica, a potom je u dva mandata bio i član Općinskog vijeća općine Cestica ( 2005. – 2013.). Svakako valja napomenuti da je bio i aktivan član Udruge vinara i vinogradara Sveti Martin Cestica, a s posebnom ljubavlju sudjelovao je u tradicionalnim manifestacijama koje su se organizirale i koje je i Udruga sv. Martin priređivala (Vincekovo, postavljanje klampotica, krštenje mošta…), kao i ostale Udruge s područja općine Cestica i šire.
Boljela ga je nepravda i nepoštivanje ljudskih prava pa se 1996. godine uključio u općinsku Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata općine Cestica, a svoj doprinos dao je i kod podizanja spomen križa na grobištu Križara kod Drave u Lovrečanu (Spomen križ je na grobištu u Lovrečanu 28. srpnja 1998. blagoslovio vlč Ivan Košić…). U to vrijeme bio je i član Odbora za izgradnju spomen kapele bl. Alojzija Stepinca na grobištu Pancerica u Otok Virju te je kao takav bio i na blagoslovu kapele koju je 18. lipnja 2000. blagoslovio mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup. Redovito je sudjelovao na komemoracijama u rodnom kraju, a koliko su mu vremenske prilike dozvolile i na ostalima.
U želji da se i na ostalim grobištima i stratištima ovog dijela naše Domovine i ostalim mjestima postave dostojna spomen obilježja uključio se, 20. rujna 2000. u osnivanje Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava u kojem je svih ovih godina bio član Izvršnog odbora.
Zahvalu za doprinos očuvanju uspomene na žrtve i progone i stradale u ratovima Društvu i članovima obitelji uputili su predstavnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba, Povjerenstva Društva za Istru (Anton Celić) i Republiku Sloveniju (Dragutin Šafarić), i Udruga u kojima je vrijedno djelovao, generacije učenika OŠ Babinec osmih razreda 1973., supruzi Dragici, djeci i njihovim obiteljima, sestri Danici i njenoj obitelji,rođacima i prijateljima izražavam kršćansku sućut, a Tebi dragi prijatelju hvala za sve dobro što si učinio bližnjima, i neka Ti je mir vječni u ovoj hrvatskoj zemlji podno crkve sv. Lovre, te radost u Nebu gdje Ti se i mi nadamo s vremenom pridružiti.
Riječi sućuti obitelji i Društvu poslali su: Tajana i Marko Vidović, Đuro Knezičić i Željko Tomašević iz Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zagreb, prof dr. Šime Ivanjko, počasni konzul Republike Hrvatske u Mariboru, prof. Debelić i odvjetnica Vera Butković iz Zagreba, saborski zastupnik Anđelko Stričak, Profesor emeritus Zvonimir Šeparović, u ime Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta Zagreb, a mons. dr. Anto Orlovac iz Banja Luke napisao je: U tjednu Muke našega Spasitelja, Gospodin je teško iskušao obitelj preminulog Stjepana Boraka, Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, tolike prijatelje i tragatelje za istinom o stradanju hrvatskog naroda u jednog suludom, tragičnom vremenu. Svima ožalošćenima iskrena kršćanska sućut uz molitvenu podršku da duša Stjepanova pronađe svoj mir, zajedno sa žrtvama kojima je posvetio tolike godine svoga života, a Gospodina molim da se nađe novih rodoljuba koji će ustrajno, postojano i odlučno nastaviti njegov dragocjen i neizrecivo vrijedni rad. – svećenik Anto Orlovac.
Počivao u miru Božjem!