S velikom tugom oprostili smo se od Evice Lazar, istaknute pjesnikinje, umjetnice i kulturne djelatnice koja je svojim stvaralaštvom i životom ostavila neizbrisiv trag u zajednici.

Rođena je 1951.godine u Babincu u kući djeda Vjekoslava Knezocija, žandarmerijskoga narednika u Zagrebu i bake Matilde, rođene Šćuric. Tu se rodila njezina majka Ljubica, udana za Franju Zebeca, matičara u Mjesnom uredu Cestica. Evica se udala za Vladimira, savila gnijezdo i podigla dvoje djece.

Evica je svojom poezijom na kajkavskom govoru sačuvala i prenijela ljepotu zavičajne riječi novim generacijama. Objavila je šest zbirki pjesama – Cvietje za Matildu (2007.), Ftrgni mi kukurjek (2009.), Još vugač se vrti (2013.), Oči širum zaprte (2016.), Zadišale su gatruže (2019.) i Crvene violine (2021.) – koje su prepoznate kao vrijedna ostavština kajkavske književnosti. Osim poezije, bavila se i slikarstvom, fotografijom te aktivno sudjelovala u kulturnom i društvenom životu Cestice.

Za svoj doprinos kulturi i očuvanju ruralne tradicije primila je nagradu „Ženska kreativnost u ruralnom životu“, a njezini stihovi i radovi ostali su trajna inspiracija i podsjetnik na snagu kajkavskog izraza.

Evica Lazar svojim djelom obogatila je kulturnu baštinu općine Cestica i cijele Varaždinske županije. Ostat će zapamćena kao čuvarica kajkavske riječi, umjetnica širokog duha i žena koja je svojim primjerom nadahnjivala mnoge.

Neka joj je vječna hvala i pokoj.

„Uz dobru domaću vinsku kapljicu našega Cestičkog kraja, od Prekorja, preko Falinič brega, Svete Barbare tj.Natkrižovljana, Lovrečan brega Malog i Velikog kao i svih breščeca što su se smjestili između njih, veselite se, pjevajte, uvijek imajte dovoljno vremena za odmoriti se a mene ne zaboravite. Ja sam još uvijek tu a kada me više ne bude biti ću opet tu, u svojim knjigama ali i u nečijim mislima i sjećanjima.“ (Crvene violine, Evica Lazar)