U dokumentima Zagrebačke nadbiskupije (i župe Uzvišenja Sv. Križa Križovljan op ft) ostat će zapisano da je župu Križovljan, 2. prosinca 1979. godine, na drugu Advenstku nedjelju, preuzeo vlč. Ivan Košić, rođen u naselju Nova Ves, župa Petrijanec, sin Stjepana i Katarine r. Jerec. Iz zdravstvenih razloga je umirovljen 2013., a po preuzimanju župe vlč. Zorislava Šafrana, kao umirovljeni svećenik nastavio je živjeti u zgradi starog farofa podignutog 1760. godine. Dok su mu zdravstvene prilike dozvolile rado je pomagao svojem nasljedniku, a i nastavio je i svoj rad na bilježenju, istraživanju i proučavanju dokumenata o povijesti našeg kraja.
Okrijepljen svetim sakramentima u subotu, 18. siječnja 2025. godine, nakon kratke bolesti, u 82. godini života i 56. godini svećeništva blago u Gospodinu preminuo vlč. Ivan Košić, dugogodišnji križovljanski župnik.
Da bi se župljani mogli oprostiti od svojeg dugogodišnjeg župnika, vlč Ivana Košića, kao i brojni stanovnici općine Cestica i ostali vjernici, lijes s tijelom pokojnika, u župnu crkvu Uzvišenja Svetog Križa u Radovec, dopremljen je ujutro, u utorak 21. siječnja 2025. godine, a misa zadušnica započela je u 11 sati. Uz obitelj sestre Jelene i rodbine, oproštaju od vlč. Ivana Košića bili su prisutni mnogobrojni vjernici župe Križovljan, Natkrižovljan i rodne župe Petrijanec, stanovnici općine Cestica i susjednih mjesta, a zahvalnost za služenje ovome kraju došli su iskazati i predstavnici Općine Cestica, između ostalih Darko Majhen, predsjednik Općinskog vijeća i načelnik Mirko Korotaj.
Sprovodnu misu za vlč. Ivana Košića predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s četrdesetak svećenika iz Varaždinske i susjednih biskupija, a u misnom slavlju priključili su se i susjedni svećenici iz Slovenije, p. Drago Avsenak, župnik iz Ormoža, i vlč. Jože Pasičnjak župnik iz Zavrča.
Biskup Bože Radoš je na početku svete mise, u svoje osobno ime, u ime umirovljenog biskupa Josipa Mrzljaka i svih svećenika Varaždinske biskupije, izrazio sućut sestri Jeleni s obitelji, župnoj zajednici u Križovljanu i svima onima koji su vlč. Ivana Košića poznavali.
Nakon euharistijskog slavlja, a prije sprovodnih obreda od pokojnog su se svećenika govorima oprostili, u ime župe i svećenika Varaždinske biskupije, vlč. Vlado Borak, rodom iz župe Križovljan, a potom je riječi oproštaja i zahvale izrekao, u ime Općine Cestica, Darko Majhen, predsjednik Općinskog vijeća općine Cestica.
Velečasni Vlado Borak je uz osobno svjedočanstvo o župniku Ivanu Košiću iznio i njegov kratak životopis (za vrijeme župnikovanja vlč. Ivana Košića u Križovljanu vlč. Vlado Borak, a potom i brat mu Zdravko, nakon završetka školovanja u OŠ Cestica polaze Klasičnu gimnazije u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagreba, a potom završavaju Katolički bogoslovni fakultet te za svećenike Zagrebačke nadbiskupije bivaju zaređeni 1992. odnosno 1995. godine opaska ft).
Vlč. Ivan Košić rođen je 10. lipnja 1943. god. u Novoj Vesi, u župi Petrijanec, a roditelji su mu bili Josip i Katarina rođ. Jerec. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. godine u Zagrebu. Svećeničku službu vršio je u župama Petrinja, kao kapelan, u župi Kratečko i Lonja kao upravitelj župe, zatim subsidijar u župi Gušće, te župnik u župi Križovljan od 2. prosinca 1979. do 2013. kada je umirovljen.
Uz brigu za vjerske potrebe župljana brine i o održavanju i obnovi župne crkve, te kapele Svetog Lovre u Lovrečanu. Obnavlja i župni dvor, a uz crkvu Uzvišenja Svetog Križa gradi i zgradu Pastoralnog centra te uz pomoć vjernika, uz grobište žrtava poratnih likvidacija 1945. godine u Otok Virju, podiže i kapelu Blaženog Alojzija Stepinca koju je u lipnju 2000. blagoslovio mons. Marko Culej, prvi biskup Varaždinske biskupije.
U ime Općine Cestica, dirljivim govorom župniku Košiću zahvalio je i Darko Majhen, predsjednik Općinskog vijeća Općine Cestica, a između ostalog je rekao: I kao što je rekao jedan francuski pisac: ''Kad hrastove obaraju, šume ječe'', tako je i smrt vlč. Košića potresla sve one koji su ga poznavali jer je otišao čovjek koji je svima nama nešto značio i koji je za svog života ostavio trag, neizbrisiv trag. Svojim postojanjem, svojim radom, svojom skromnošću, svojom životnom filozofijom... Tako je i sam za sebe znao reći da on nije ni jednostavan, ni skroman čovjek, već čovjek s mjerom koji ne voli pretjerivanja, velike riječi, ceremonije i slavlja. Nikada se nije mirio s neistinama, ljudskim glupostima, nerazumnim zabranama pa su ga već za vrijeme studija prozvali „stalnim bundžijom“. Nije prihvaćao baš sve zdravo za gotovo jer je smatrao da treba ići ukorak s vremenom, usvajati nova znanja i tragati za istinom. Svi mi koji smo ga poznavali i imali priliku s njime razgovarati, dijeliti svakakve životne trenutke, složit ćemo se jednoglasno, da je bio veliki čovjek, dobar svećenik i kao takvog ćemo ga zauvijek pamtiti.
Nakon govora uslijedili su sprovodni obredi te ispraćaj pokojnikovog tijela na groblje rodnog mjesta u Novoj Vesi.
Na ispraćaj župnika Košića u rodno mu mjesto osobnim automobilima, a neki i autobusom koji je osigurala Općine Cestica, krenuli su i brojni župljani župe Križovljan. Tu su se ispraćaju pridružili, uz članove obitelji, prijatelji i poznanici iz rodne župe Petrijanec, kao i mještani Nove Vesi, a oproštajnim govorom od svećenika Ivana Košića, u ime župe Petrijanec oprostio se petrijanečki župnik vlč. Ivan Sakač, koji je rekao: Velečasnog Ivicu, kako smo ga zvali, posljednji put sam vidio na spomendan Svete Katarine Aleksandrijske, na proštenju u Novoj Vesi. Došao je tiho, spremio se za misu i bio pred oltarom sv. Katarine. Prijašnjih godina je uglavnom ispovijedao. Spajajući taj događaj i ovaj trenutak čini mi se kao da se htio oprostiti ovdje na zemlji od onoga što je u njemu predstavljalo spomen na ovu veliku sveticu, u sjeni čijeg tornja je rođen, igrao se kao dijete, pred njenom oltarskom slikom usvajao prvu vjerničku praksu, moleći se i slaveći Gospodina dolaskom na svetu misu. Tu je s mladenačkim zanosom kao mladomisnik slavio i svoju prvu svetu misu.
Svećenik, pisac i pjesnik, Ivan Golub, koji mu je bio profesor i jedno vrijeme rektor u Bogosloviji, u svojoj epskoj pjesmi Kalnovečki razgovori zapisao je slijedeću misao: F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil. Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi. Zemlju svog rođenja i zovemo rodna gruda. Svaka biljka koja iz zemlje raste nosi u sebi i sokove te zemlje. Miris i sokovi osjećaju se u plodovima. I čovjek, rođen na svojoj rodnoj grudi, nosi miris i sokove te zemlje i ljudi rođenih na toj istoj grudi. Nosio je to i Ivica u svojoj osobnosti.
Po izrečenom govoru petrijanečkog župnika, vlč. Ivana Sakača, biskup mons. Bože Radoš, nastavio je obred sprovoda, u kojem se lijes s tijelom vlč. Ivana Košića, prenijelo do groba u koji je položen uz ranije preminule roditelje, oca Josipa (08. 11. 1921. – 01. 07. 1990.) i majku Katarinu (21. 03. 1925. – 23. 09. 1984.).